Danas je razgovor s pacijentom postao jednako važan kao i izdavanje lijeka.
Intervju: prim.dr. Nermin Avdić
Pandemija COVID-19 nije predstavljala samo globalnu zdravstvenu krizu, već i ozbiljan izazov za način na koji se lijekovi propisuju, koriste i doživljavaju. U kratkom vremenskom periodu došlo je do poremećaja ustaljenih terapijskih praksi, porasta samoliječenja, neracionalne upotrebe antibiotika te povećane potrošnje lijekova za mentalno zdravlje. Farmaceuti su se u tom periodu našli u direktnom i često presudnom kontaktu s pacijentima, suočeni sa strahom, neizvjesnošću i velikom količinom dezinformacija.
Iako se zdravstveni sistemi danas, barem na nivou smjernica, vraćaju principima racionalne farmakoterapije, posljedice pandemije i dalje su prisutne u svakodnevnoj praksi. Povjerenje u lijekove i vakcine je narušeno, samomedikacija ostaje česta pojava, a problem antimikrobne rezistencije dodatno je naglašen. U takvom kontekstu, uloga farmaceuta postaje važnija nego ikada – ne samo kao izdavaoca lijeka, već kao stručnog savjetnika i korektiva u terapijskim odlukama.
Kroz ovaj razgovor sagledavaju se ključne promjene koje je pandemija ostavila na korištenje lijekova, sa posebnim osvrtom na iskustva iz prakse i izazove sa kojima se farmacija i javno zdravstvo suočavaju u postpandemijskom periodu.
Koje su najveće promjene koje je pandemija COVID-19 ostavila u načinu korištenja lijekova?
Pandemija COVID-19 je ostavila dubok i višeslojan trag u načinu na koji se lijekovi koriste, posebno kada je riječ o antibioticima. U ranoj fazi pandemije, usljed velike neizvjesnosti, nedostatka jasnih terapijskih protokola i ograničenog pristupa zdravstvenim radnicima, antibiotici su se često propisivali empirijski, bez jasne bakterijske indikacije. Ovaj trend potvrđen je i u međunarodnoj literaturi, koja ukazuje na značajno povećanje potrošnje antibiotika kod virusnih infekcija, uključujući COVID-19, iako je bakterijska koinfekcija bila relativno rijetka.
Takva neracionalna primjena doprinijela je produženom korištenju antibiotika i dodatno pojačala već postojeći problem antimikrobne rezistencije. Danas se, barem na nivou smjernica i zdravstvenih politika, nastoji vratiti racionalan pristup propisivanju lijekova, uz naglasak na antimikrobni nadzor (antimicrobial stewardship). Međutim, u pojedinim regijama, uključujući Federaciju BiH, i dalje postoji mogućnost samostalne kupovine antibiotika, što predstavlja ozbiljnu prepreku potpunoj racionalizaciji terapije.
Drugim riječima, zapadne prakse su nam cilj, ali praksa na terenu još uvijek ide svojim, tradicionalno tvrdoglavim putem.
Da li je pandemija trajno promijenila odnos pacijenata prema antibioticima i drugim lijekovima?
Iako je pandemija COVID-19 dovela do izražene prekomjerne i neracionalne upotrebe antibiotika, dostupni podaci i iskustvo iz prakse ukazuju da ove promjene nisu trajne. Nakon inicijalnog perioda haosa, straha i improvizacije, zdravstveni sistemi su se postepeno vratili standardnim principima racionalne farmakoterapije.
Kroz kontinuiranu edukaciju zdravstvenih radnika, jasnije kliničke smjernice i usvajanje praksi koje se već godinama primjenjuju u zapadnoevropskim zemljama, nastoji se ponovo uspostaviti kontrolisana i indikacijama vođena primjena antibiotika. Dugoročno gledano, postoji realna šansa da se negativni trendovi iz pandemijskog perioda ne zadrže, ali samo uz dosljednu primjenu smjernica i institucionalnu podršku. Antibiotici nisu lijek za strah, već za bakterije.
Da li se samoliječenje povećalo nakon pandemije i koliko je ono rizično?
Nakon pandemije COVID-19 jasno je uočeno povećanje samoliječenja, što potvrđuju i brojna istraživanja. Važno je, međutim, napraviti jasnu distinkciju između razumnog i rizičnog samoliječenja. Primjena antipiretika, blagih analgetika, vitamina i mineralnih suplemenata u cilju ublažavanja simptoma blagih virusnih infekcija može biti opravdana, posebno u situacijama kada je pristup ljekaru otežan ili kada se želi smanjiti širenje respiratornih infekcija.
Problem nastaje kada samoliječenje uključuje antibiotike, jake analgetike ili kombinovanje više lijekova bez stručnog nadzora. Takva praksa nosi rizik pogrešne dijagnoze, neadekvatne terapije, ozbiljnih nuspojava i opasnih interakcija. Literatura jasno upozorava da je nekontrolisano samoliječenje jedan od faktora koji direktno doprinosi razvoju antimikrobne rezistencije. Ukratko, tableta „na svoju ruku“ ponekad djeluje brzo, ali dugoročno često pravi više štete nego koristi.
Kako je COVID-19 uticao na hronične bolesnike i redovno uzimanje terapije?
Pandemija je posebno pogodila hronične bolesnike, kod kojih je kontinuitet terapije i redovno praćenje zdravstvenog stanja od ključnog značaja. Tokom pandemije došlo je do odgađanja kontrolnih pregleda, smanjenog broja posjeta zdravstvenim ustanovama i poremećaja u praćenju terapije, što je kod dijela pacijenata dovelo do pogoršanja osnovne bolesti.
S druge strane, ubrzan razvoj telemedicine i digitalnih alata omogućio je propisivanje i praćenje terapije na daljinu, što se pokazalo korisnim u određenim situacijama, posebno tokom zimskih mjeseci, kada se smanjuje rizik od respiratornih infekcija. Ipak, literatura jasno naglašava da digitalni pristupi ne mogu u potpunosti zamijeniti klinički pregled i direktan kontakt s pacijentom. Tradicionalni model redovnih kontrola ostaje temelj kvalitetne brige o hroničnim bolesnicima, bez obzira na tehnološke inovacije.
Da li se povećana anksioznost i depresija odražavaju kroz potrošnju lijekova za mentalno zdravlje?
Pandemija COVID-19, obilježena dugotrajnom neizvjesnošću, socijalnom izolacijom i strahom, imala je značajan uticaj na mentalno zdravlje populacije. Brojna istraživanja bilježe porast simptoma anksioznosti, depresije i poremećaja spavanja, što se direktno odrazilo na povećanu potrošnju anksiolitika i antidepresiva. Ova korelacija je jasno dokumentovana u međunarodnoj literaturi i predstavlja jedan od najizraženijih indirektnih efekata pandemije. Iako farmakoterapija ima važno mjesto u liječenju mentalnih poremećaja, stručne preporuke naglašavaju potrebu za kombinacijom lijekova i psihosocijalne podrške, kako bi se izbjegla dugoročna zavisnost i prekomjerna medikalizacija psiholoških problema.
Kako su strah i dezinformacije uticali na povjerenje u lijekove i vakcine?
Tokom pandemije, nedosljedne informacije, česte promjene terapijskih preporuka i prisustvo dezinformacija značajno su narušili povjerenje dijela populacije u lijekove. Kod antibiotika je vladala konfuzija oko indikacija, doziranja i trajanja terapije, što je dodatno pojačalo nepovjerenje pacijenata. S vremenom, uz stabilizaciju smjernica i jasniju komunikaciju, situacija se postepeno normalizuje.
Međutim, najizraženije dugoročne posljedice vidljive su u oblasti imunizacije. Pandemija je dala snažan zamah antivakserskim pokretima, što je dovelo do smanjenog obuhvata obavezne vakcinacije, a posljedice toga osjećaju se i danas.
Literatura upozorava da je obnova povjerenja u vakcine dugotrajan proces koji zahtijeva sistemsku edukaciju, transparentnu komunikaciju i aktivno uključivanje zdravstvenih radnika. Vakcine, kako nas historija medicine neumorno uči, ostaju jedna od najefikasnijih javnozdravstvenih mjera – bez obzira na buku koja ih prati.
Koju ulogu danas farmaceuti imaju u razgovoru s pacijentima i u prepoznavanju loših navika nakon pandemije?
Danas je razgovor s pacijentom postao jednako važan kao i izdavanje lijeka. Tokom i nakon pandemije farmaceuti su primijetili porast samomedikacije, naročito antibiotika, sedativa i raznih suplemenata. U svakodnevnoj praksi često prepoznajemo navike koje su se razvile iz straha i nesigurnosti, a koje su ostale i kada je kriza prošla.
Farmaceut danas ima ulogu da te navike prepozna na vrijeme, objasni rizike i, na jedan smiren i stručan način, vrati pacijenta racionalnoj terapiji. U tom smislu, vratili su se svojoj klasičnoj ulozi — da budu korektiv i savjetnik, a ne samo distributer lijeka.
Da li je pandemija promijenila način na koji se nuspojave lijekova prepoznaju, prijavljuju i prate u praksi?
Jeste, i to značajno. Pandemija je podigla svijest o nuspojavama kod pacijenata. Prijavljivanje je postalo češće, a digitalni sistemi su olakšali taj proces. Međutim, istovremeno se pojavila i nova složenost — u praksi je često bilo teško razlikovati nuspojavu lijeka od simptoma same bolesti ili postinfektivnih stanja. To je dodatno naglasilo važnost kliničkog iskustva i farmaceutske procjene, jer ne može svaka prijavljena reakcija automatski biti i stvarna nuspojava lijeka.
Koje su najvažnije lekcije koje smo, iz ugla farmacije i javnog zdravstva, naučili iz COVID-19 pandemije?
Najvažnija lekcija je da u kriznim situacijama nema mjesta improvizaciji u terapiji. Racionalna upotreba lijekova mora ostati temelj zdravstvene zaštite, bez obzira na pritisak javnosti ili brzinu događaja. Pandemija je također pokazala koliko je važna jasna i dosljedna komunikacija sa pacijentima, u čemu farmaceuti imaju ključnu ulogu. Naučili smo i da se povjerenje u zdravstveni sistem ne gradi tokom krize, već mnogo ranije — kroz dosljednost, stručnost i poštovanje struke. U konačnici, potvrdilo se ono što struka odavno zna: dobra saradnja između farmacije, mikrobiologije, epidemiologije i kliničke medicine nije prednost, već nužnost.
I za kraj – mislite li da ćemo se ikada u potpunosti vratiti navikama koje smo imali prije pandemije ili je ovo neko novo „normalno“?
Vjerujem da se nećemo u potpunosti vratiti na staro. Ovo „novo normalno“ je spoj ranijeg iskustva i naučenih lekcija – povratak osnovama struke, ali uz veću svijest o rizicima i veću uključenost pacijenata. Ako zadržimo zdravu mjeru i odbacimo strah i improvizaciju, to može biti zreliji i odgovorniji sistem nego prije pandemije.