Od načina odobravanja lijeka do informacija koje farmaceut svakodnevno koristi.
Piše: Tijana Jovanović, magistar farmacije
Kada farmaceut u svakodnevnom radu otvori SmPC, najčešće traži vrlo konkretne informacije: za šta se lijek koristi, koja je preporučena doza, koje su kontraindikacije, na koje interakcije treba obratiti pažnju ili koje neželjene reakcije mogu očekivati.
Međutim, iza svake od tih informacija nalazi se mnogo više od nekoliko rečenica u regulatornom dokumentu.
Iza jedne indikacije stoje naučni dokazi. Iza preporučene doze nalaze se farmakološki i klinički podaci. Iza upozorenja mogu stajati rezultati kliničkih ispitivanja, podaci iz farmakovigilance ili višegodišnje iskustvo u primjeni lijeka.
Upravo zato je Sažetak karakteristika lijeka – SmPC (Summary of Product Characteristics) jedan od najvažnijih dokumenata u životnom ciklusu lijeka.
On predstavlja vezu između farmaceutske regulative i svakodnevne farmaceutske i kliničke prakse.
Šta je SmPC?
SmPC je regulatorno odobren dokument namijenjen zdravstvenim radnicima, koji sadrži ključne informacije potrebne za pravilnu i sigurnu primjenu lijeka.
U njemu se nalaze podaci o terapijskim indikacijama, doziranju i načinu primjene, kontraindikacijama, posebnim upozorenjima i mjerama opreza, interakcijama, neželjenim reakcijama, farmakodinamičkim i farmakokinetičkim svojstvima, kao i farmaceutskim podacima.
Za farmaceuta SmPC predstavlja jedan od osnovnih izvora stručnih informacija o lijeku.
Ali, važno je razumjeti da SmPC nije samo „uputstvo napisano stručnim jezikom“. On predstavlja sažetak zaključaka regulatorne procjene lijeka.
Drugim riječima, ono što u SmPC-u piše mora biti podržano odgovarajućim naučnim i regulatornim dokazima.
Zašto svi lijekovi nemaju isti regulatorni put?
Jedno od zanimljivijih pitanja jeste kako lijek uopšte dolazi do odobrenja.
Naime, ne razvijaju se i ne procjenjuju svi lijekovi na isti način.
Za novi, inovativni lijek potrebno je prikupiti veliki broj podataka o njegovom kvalitetu, sigurnosti i efikasnosti. S druge strane, kod generičkog lijeka moguće je osloniti se na već postojeće znanje o referentnom lijeku, uz dokazivanje odgovarajuće ekvivalentnosti.
Kod nekih lijekova podaci o efikasnosti i sigurnosti mogu se zasnivati na dugogodišnjoj i dobro utvrđenoj medicinskoj upotrebi i relevantnoj naučnoj literaturi. Postoje i lijekovi koji imaju određene razlike u odnosu na referentni lijek i kod kojih je potrebno dostaviti dodatne podatke.
Poseban pristup primjenjuje se kod bioloških lijekova, uključujući biosimilare, zbog njihove složene strukture i specifičnosti proizvodnog procesa.
Zato se može reći da put kojim lijek dolazi do odobrenja određuje i vrstu dokaza na kojima će se zasnivati informacije o tom lijeku.
Inovativni lijek – kada sve počinje od novih podataka
Kod inovativnih lijekova regulatorna procjena zasniva se na sveobuhvatnom razvojnom programu.
Podnosilac zahtjeva dostavlja podatke o kvalitetu, pretkliničkim ispitivanjima i kliničkim studijama. Procjenjuju se farmaceutski i analitički podaci, farmakološka svojstva, toksikološki profil, rezultati kliničkih ispitivanja i drugi relevantni podaci.
Na osnovu svih dostupnih dokaza procjenjuje se odnos koristi i rizika.
Za farmaceuta je važno razumjeti da se informacije koje kasnije vidi u SmPC-u, od indikacije do upozorenja, ne pojavljuju slučajno. One predstavljaju rezultat procjene svih dostupnih dokaza.
Well-established use – kada naučna literatura postaje važan dokaz
Postoje aktivne supstance koje se decenijama koriste u medicinskoj praksi i za koje postoji veliki broj dostupnih naučnih podataka.
Kod lijekova sa dobro utvrđenom medicinskom upotrebom (well-established use – WEU) regulatorni pristup može se zasnivati na relevantnim podacima iz naučne literature.
To, međutim, ne znači da je dovoljno pronaći nekoliko radova koji potvrđuju djelotvornost lijeka.
Literatura mora biti relevantna, kvalitetna i dovoljno sveobuhvatna da omogući procjenu efikasnosti i sigurnosti konkretne aktivne supstance i njene predložene primjene.
Važno je sagledati i podatke koji ukazuju na moguće rizike i ograničenja, a ne samo rezultate koji potvrđuju terapijsku korist.
I ovdje je cilj isti, osigurati da informacije koje će se naći u SmPC-u imaju odgovarajuću naučnu osnovu.
Generički lijek – šta zapravo znači „oslanjanje na referentni lijek“?
Generički lijekovi čine značajan dio savremene farmakoterapije i imaju važnu ulogu u dostupnosti terapije.
Kod generičkog lijeka proizvođač ne mora ponovo provoditi kompletan program kliničkih i pretkliničkih ispitivanja koji je već sproveden za referentni lijek.
Umjesto toga, dostavlja vlastitu dokumentaciju o kvalitetu, dok se za već utvrđenu efikasnost i sigurnost u odgovarajućem obimu oslanja na podatke o referentnom lijeku.
Jedan od najpoznatijih načina dokazivanja ekvivalentnosti jeste studija bioekvivalencije.
Cilj bioekvivalencije je pokazati da se aktivna supstanca iz generičkog i referentnog lijeka u organizmu ponaša dovoljno slično da se, prema važećim regulatornim kriterijima, može zaključiti da nema klinički značajne razlike u njihovom djelovanju.
Zato generički lijek nije „nedovoljno ispitan lijek“. On prolazi drugačiji regulatorni put, upravo zato što se može osloniti na već postojeće dokaze za referentni lijek.
To je jedna od važnih stvari koju farmaceut može objasniti pacijentu kada se pojavi pitanje: „Da li je generički lijek jednako dobar kao originalni?“
Hibridni lijek – kada nije dovoljno samo dokazati ekvivalentnost
Postoje situacije kada lijek ne može u potpunosti ispuniti uslove za klasičan generički pristup.
To se, na primjer, može odnositi na određene razlike u odnosu na referentni lijek, kao što su drugačiji farmaceutski oblik, određena razlika u indikaciji ili druge karakteristike koje zahtijevaju dodatno obrazloženje.
Tada se može primijeniti hibridni pristup.
Podnosilac se i dalje u određenoj mjeri oslanja na podatke o referentnom lijeku, ali mora dostaviti dodatne podatke koji podržavaju razlike između dva proizvoda.
U zavisnosti od konkretne situacije, to mogu biti dodatni farmaceutski, pretklinički ili klinički podaci.
Za farmaceuta je najvažnije razumjeti da se kod hibridnog lijeka ne može jednostavno „prepisati“ sve što se nalazi u SmPC-u referentnog lijeka. Informacije moraju odgovarati konkretnom lijeku i dokazima na osnovu kojih je on odobren.
Biosimilari – slični, ali ne identični
Biosimilari su posebna kategorija bioloških lijekova.
Kod klasičnih generika relativno mala i dobro definisana hemijska struktura aktivne supstance omogućava dokazivanje farmaceutske i biološke ekvivalentnosti na način karakterističan za male molekule.
Kod bioloških lijekova situacija je drugačija.
Biološki lijekovi su kompleksni molekuli, a njihove karakteristike u značajnoj mjeri zavise od proizvodnog procesa. Zbog toga biosimilar ne mora biti molekularno identičan referentnom biološkom lijeku.
Cilj razvoja biosimilara jeste dokazati visok stepen sličnosti, uz pokazivanje da ne postoje klinički značajne razlike u kvalitetu, sigurnosti i efikasnosti.
Zbog toga se procjena biosimilara zasniva na nizu komparativnih ispitivanja, počevši od detaljne analitičke karakterizacije, preko funkcionalnih i drugih odgovarajućih ispitivanja, do kliničkih podataka kada su potrebni.
Posebna pažnja posvećuje se i imunogenosti, odnosno mogućnosti da biološki lijek izazove imuni odgovor koji može uticati na njegovu sigurnost ili efikasnost.
Za farmaceuta ovo ima praktičan značaj jer se kod bioloških lijekova posebna pažnja mora posvetiti tačnom nazivu lijeka, sljedivosti, pravilnoj primjeni i praćenju neželjenih reakcija.
Fiksne kombinacije – kada dva lijeka postaju jedna terapijska cjelina
U farmaceutskoj praksi često se susrećemo sa lijekovima koji sadrže dvije ili više aktivnih supstanci u jednom farmaceutskom obliku.
Kod takvih lijekova nije dovoljno posmatrati svaku aktivnu supstancu odvojeno.
Potrebno je procijeniti da li njihova kombinacija ima opravdanu terapijsku svrhu, da li doprinosi boljem liječenju pacijenta i kakav je njen ukupni odnos koristi i rizika.
Za farmaceuta ovo je posebno važno kada savjetuje pacijenta o pravilnoj primjeni terapije.
Fiksna kombinacija može pojednostaviti režim liječenja i olakšati pridržavanje terapiji, ali istovremeno zahtijeva pažljivo sagledavanje svih komponenti i mogućih interakcija.
Zbog toga SmPC fiksne kombinacije nije samo zbir informacija o pojedinačnim aktivnim supstancama. On predstavlja informaciju o lijeku kao jedinstvenoj terapijskoj cjelini.
Šta farmaceut može „čitati između redova“ kada otvori SmPC?
Za svakodnevni rad farmaceuta možda je najkorisnije upravo ovo: SmPC se ne treba posmatrati samo kao dokument u kojem tražimo dozu ili kontraindikaciju.
On nam može pomoći da razumijemo zašto su određene informacije o lijeku upravo takve kakve jesu.
Ako je određena indikacija odobrena, iza nje postoji odgovarajuća dokazna osnova.
Ako je navedena posebna mjera opreza, postoji razlog zbog kojeg je regulator prepoznao potrebu da se na taj rizik posebno ukaže.
Ako je za određenu populaciju potrebna prilagodba doze, iza toga mogu stajati farmakokinetički ili klinički podaci.
Ako su određene kombinacije lijekova kontraindikovane ili se preporučuje oprez, farmaceut tu informaciju ne treba posmatrati kao formalnost, ona predstavlja dio procjene koristi i rizika.
Upravo tu SmPC postaje praktično važan.
Dobro poznavanje SmPC-a omogućava farmaceutu da ne zna samo „šta piše“, već i da bolje razumije šta ta informacija znači za konkretnog pacijenta.
SmPC nije samo dokument, on je dio sigurnosti pacijenta
Savremena farmacija sve više naglašava individualni pristup pacijentu, racionalnu farmakoterapiju i sigurnu primjenu lijekova.
U tom procesu SmPC ima važnu ulogu.
On predstavlja rezultat dugog puta, od razvoja lijeka i laboratorijskih istraživanja, preko pretkliničkih i kliničkih ispitivanja, do regulatorne procjene i odobrenja.
Različiti lijekovi mogu imati različite regulatorne puteve, ali je cilj uvijek isti: obezbijediti da korist od primjene lijeka nadmašuje njegove rizike i da zdravstveni radnici imaju pouzdane informacije za njegovu pravilnu primjenu.
Zato SmPC možemo nazvati „ličnom kartom lijeka“, ali on je istovremeno i mnogo više od toga.
To je dokument koji farmaceutu govori šta je lijek, zašto je odobren, kako se pravilno primjenjuje i na koje rizike treba obratiti pažnju.
A iza svake od tih informacija stoji nauka, regulatorna procjena i na kraju cijelog procesa, ono najvažnije: sigurnost pacijenta.