Kada um šuti, tijelo govori: Kako prepoznati psihosomatske tegobe i na vrijeme potražiti pomoć?

Dugotrajni stres, potisnute emocije i anksioznost ne utiču samo na naše misli i raspoloženje već se mogu odraziti i na fizičko zdravlje. O tome kako prepoznati signale koje nam tijelo šalje, zašto nesanica često ima dublje uzroke i koliko su važni psihoterapija, podrška ljekara i savjet farmaceuta, govori stručnjakinja iz oblasti psihoterapije.

Piše: Nataša Jelača, sistemska porodična psihoterapeutkinja i seksualna psihoterapeutkinja u edukaciji


Kako tijelo pati zbog uma (Psihosomatika)

Naše tijelo je najiskreniji alarm koji posjedujemo. Kada um nečemu ne može ili ne smije reći “ne”, tijelo to uradi umjesto njega. Dugotrajni stres i potisnute emocije drže organizam u konstantnom stanju pripravnosti – kao da ste stalno u automobilu koji radi na maksimalnom broju obrtaja, a nigdje ne kreće. Vremenom se taj pritisak negdje mora preliti.

Najčešći načini na koje tijelo signalizira da je preopterećeno su:

Hronični grč u mišićima: Najčešće u vratu, ramenima i vilici (nesvjesno stiskanje zuba).

Nemir u stomaku: Želudac i crijeva imaju sopstvenu mrežu neurona. Nervoza se zato direktno manifestuje kroz grčeve, nadutost ili stalni osjećaj “čvora” u stomaku.

Srčani signali: Iznenadno lupanje srca i plitko disanje, koji često simuliraju osjećaj infarkta, iako je srce organski potpuno zdravo.

Kako prepoznati anksioznost i kada napraviti prvi korak?

Anksioznost rijetko dolazi preko noći. Ona se prikrada. Počinje kao tiha, ali uporna sumnja – ono prepoznatljivo “šta ako?” koje vam ne da mira. Primijetićete je po tome što postajete razdražljivi zbog sitnica, teže se koncentrišete i stalno analizirate prošle ili buduće događaje u potrazi za opasnošću.

Kada je vrijeme za terapiju je glavno pitanje koje dobijam u praksi.
Ključni kriterijum je funkcionalnost i sloboda. Ako ste počeli da modifikujete svoj život kako biste izbjegli anksioznost (npr. izbjegavate sastanke, gužve, vožnju ili kafu s prijateljima), to znači da je anksioznost preuzela kormilo. Terapija nije znak slabosti, već odluka da ponovo preuzmete kontrolu nad svojim životom prije nego što se ti obrasci učvrste.

Nervoza ili dublji problem: Gdje je granica?

Svi imamo loše dane i normalno je biti nervozan prije važnih životnih događaja. Razlika je u tome što prolazna nervoza ima svoj kraj – ona odlazi kada prođe stresna situacija (ispit, razgovor za posao, konflikt).

Dublji problem prepoznajemo po tome što osjećaj unutrašnjeg nemira postaje vaša “nova normalnost”. Ako se budite sa strepnjom bez ikakvog jasnog razloga, ako taj osjećaj traje sedmicama i ako vas parališe u svakodnevnim obavezama, to više nije prolazna nervoza. To je jasan signal da vam je potrebna podrška.

Zašto “tableta za spavanje” ne rješava nesanicu?

Nesanica je rijetko problem sam za sebe; ona je skoro uvijek simptom nečeg drugog. Kada legnemo i ugasimo svjetlo, nestaju svi spoljašnji distraktori (posao, telefoni, obaveze). Tada na površinu isplivava sve ono od čega smo bježali tokom dana. Um ulazi u hiperbudnost jer pokušava da “razriješi” probleme koje smo ignorisali.

Ublažavanje nesanice ljekovima bez bavljenja uzrokom je kao da gasite lampicu za rezervni rezervoar u autu, a ne sipate gorivo. Lampica vas više ne nervira, ali auto će ubrzo stati. Moramo otkriti šta vas tačno drži budnima.

Lijekovi, ljekari i farmaceuti: Sigurnosna mreža

Lijekovi za smirenje (poput bensedina, bromazepama i sličnih) mogu biti odlična prva pomoć u akutnim krizama, ali oni su poput gipsa na slomljenoj nozi – tu su da imobilišu, ali noga neće prohodati sama od sebe. Ljekar je tu da procijeni balans hemije u organizmu i osigura da se ne razvije zavisnost, jer ovi ljekovi brzo stvaraju naviku. Farmaceut u apoteci je često prva linija fronta. Kroz topao, ljudski razgovor, on može prepoznati da li pacijent koristi lijek kao “štakora” za svaku životnu nelagodu i blagovremeno ga usmjeriti na psihoterapiju ili ponuditi bezbjednije, biljne alternative za prvu ruku.

Kada emocionalni problemi počnu da nagrizaju odnose?

Naše bliske veze su poput ogledala – u njima se najbrže vidi kada nismo dobro. Kada patimo iznutra, često postajemo emotivno nedostupni, lako “planemo” na partnera ili se potpuno povučemo u sebe. Znakovi za uzbunu u partnerskim odnosima su: Kada komunikacija postane isključivo tehnička (oko računa i djece) ili destruktivna (stalni cinizam i kritikovanje). Kada se u odnos useli tišina i osjećaj samoće u dvoje. Partnerska terapija nije tu da presudi ko je u pravu, već da pomogne partnerima da ponovo čuju jedno drugo iza zidova odbrane koje su podigli. Ona je korisna čim primijetite da se vrtite u istom krugu svađa iz kojeg ne vidite izlaz. Partnerska terapija je indikovana kada partneri prepoznaju da su upali u destruktivne obrasce komunikacije koje ne mogu sami riješiti, a postoji obostrana želja da se odnos sačuva. Ona pruža siguran prostor za prepoznavanje potreba oba partnera i učenje zdravijih načina izražavanja emocija.

Kako svakodnevno čuvati sebe (Prevencija)

Mentalna higijena se ne radi jednom mjesečno; ona se živi svakog dana kroz male, svjesne izbore.Iz mog iskustva, tri stvari prave najveću razliku: Usklađivanje sa tijelom: Redovno kretanje (makar pola sata šetnje bez telefona) fizički prazni nakupljeni stres iz mišića.

Postavljanje granica: Naučiti reći “ne” drugima, kako ne biste rekli “ne” sebi, svom zdravlju i svom miru.

Vrijeme za “ništa”: Dozvolite sebi periode u danu kada ne morate biti produktivni, uspješni ili dostupni. Um treba prostor da procesuira dan, baš kao što stomak treba vrijeme da svari hranu….